APCP - Projekt kontrole onečišćenja u poljoprivredi

ENGLISH HRVATSKI
PROJEKT KONTROLE ONEČIŠĆENJA U POLJOPRIVREDI
   
NOVOSTI
Kontrola onečišćenja u poljoprivredi
Plinovi u tekućem stajskom gnoju

 U tekućem stajskom gnoju žive mikroorganizmi koji u anaerobnim uvjetima razgrađuju organske komponente. Pri tom procesu nastaju štetni plinovi, od kojih su najvažniji: sumporovodik (H2S), ugljični dioksid (CO2), amonijak (NH3) i metan (CH4). 

Nastanak plinova ovisan je o aktivnosti mikroorganizama u stajskom gnoju. Dakle, pri višim temperaturama i većem udjelu organskih komponenti povećava se i proizvodnja plina. Budući da uslijed neznanja, nemara i nepridržavanja mjera sigurnosti mogu prouzročiti znatne zdravstvene tegobe, oštećenja imovine i ranjavanje ljudi, potrebno ih je dobro poznavati.

Posljedica eksplozije metana u spremniku za tekući gnoj
 

Sumporovodik (H2S):
Sumporovodik je najotrovniji i najopasniji plin u tekućem gnoju. Samo jedan udisaj zraka kontaminiranog sumporovodikom može dovesti do smrti ili trajne kome. U tekućem stajnjaku koji miruje sumporovodik se "skriva" između molekula vode kojima vrlo sliči (H2S - H2O). Kada se tekući stajnjak miješa ili ispušta, sumporovodik se otpušta u zrak. Plin je teži od zraka, bezbojan, a tipičan miris po trulim jajima može se primijetiti samo u nižim koncentracijama. Pri višim koncentracijama dolazi do brze paralize njušnih živaca, pa se njuhom ne može zamijetiti miris! Sumporovodik se kreće po tlu i nakuplja u nagnutim i dubljim dijelovima zgrade. Ako netko na primjer radi u kanalu s tekućim stajnjakom do gležanja, može lako doći do udisanja letalnih koncentracija. Ako se osoba sagne kako bi npr. dohvatila neki alat, kod udisanja postoji akutna životna opasnost. Sumporovodik je nemoguće izbjeći, ali se ventilacijom, dovodom svježeg zraka mogu spriječiti štetne koncentracije. Prije ulaska u jame i kanale svakako je potrebno provesti sve sigurnosne mjere, kao i orijentacijsko mjerenje koncentracije H2S.

Ugljični dioksid (CO2):
Ugljični dioksid, jedan od stakleničkih plinova, također se nalazi u tekućem stajnjaku. Bakterije ga kontinuirano stvaraju i izlučuju. Bezbojan je, bez mirisa, ne gori, a budući da je također teži od zraka, iznad lagune stvara sloj plina. CO2 nastaje svugdje, gdje se nakuplja organska tvar (horizontalni i okomiti silosi, fermentori, skladišta krumpira). Ugljični dioksid djeluje paralizirajuće na centar za disanje. Osoba otrovana ugljičnim dioksidom stoga neće sama početi disati na svježem zraku – potrebno je dati „umjetno disanje“. Koncentracije više od 6% uzrokuju nesvjesno stanje, a veće su opasne po život. Budući da je CO2 teži od zraka, može se izbaciti samo aktivnom ventilacijom.

Metan (CH4):
Metan je najlakši od plinova iz tekućeg stajnjaka. Također se ubraja u stakleničke plinove, pri čemu treba naglasiti da ima 23 puta veći potencijal od ugljičnog dioksida. Bakterije ga neprestano proizvode i izlučuju u okolinu, neovisno o pokretanju stajskog gnoja, te on brzo odlazi u atmosferu. Ako se tekući stajnjak drži u zatvorenim jamama bez ventilacijskom površina, brzo se dostiže koncentracija od 4,5% volumena zraka. Tu je potrebna samo mala iskra, koja dovodi do eksplozije smjese metana i zraka. Protiv previsokih koncentracija metana pomažu dovoljno velike, pravilno postavljene ventilacijske rešetke.

Amonijak (NH3):
Amonijak je bezbojan plin, lakši od zraka, ne gori, nadražujućeg je i korozivnog djelovanja, oštrog i neugodnog mirisa, štetan za okoliš, otrovan u većim koncentracijama. Koncentracije od 1,5 – 2,5 g/m3 djeluju letalno već nakon 30 – 60 minuta. Budući da nadražuje oči, sluznice i dišne puteve uzrokujući suzenje i kašalj, ljudi instinktivno izbjegavaju više koncentracije amonijaka. Zasigurno svatko poznaje miris amonijaka, koji je najbliži mirisu konjske mokraće. Nažalost, ostali plinovi iz tekućeg stajnjaka – metan, ugljični dioksid, a osobito sumporovodik nemaju taj upozoravajući neugodan miris.

Pjena:
Iako direktno ne uzrokuje trovanje, pjena koja nastaje u tekućem stajnjaku također može biti vrlo opasna za životinje na rešetkastom podu. Ona se može izdići i preko ruba rešetki, uslijed čega dolazi do klizavosti poda. Postoji više teorija o nastanku pjene, a pretpostavlja se da je najodgovorniji višak energije i proteina u hrani. Tako u stajnjak dolaze spojevi bogati energijom, koji fermentiraju slično kao u bioplinskom postrojenju. Uslijed visokog stupnja viskoznosti tekućeg stajnjaka, mjehurići plina ne pucaju na površini, nego stvaraju sloj pjene. Ovisno o intenzitetu bakterijske aktivnosti, taj sloj može znatno narasti. Osobito su ovim problemom pogođeni tovljači junadi. Komadi pjene koje vjetar odnese neugodni su i za susjedstvo. Životinje su uznemirene novonastalom situacijom, a raste i mogućnost padova i ozljeda uslijed klizavog poda.

Opasnosti pri manipulaciji tekućim stajnjakom:

-       pri naglom pomicanju stajskog gnoja nakon duljeg razdoblja mirovanja, osobito ako se pritom probije postojeći sloj koji pliva na površini (npr. kod miješanja, homogeniziranja)
-       pri otvaranju zatvorenih spremnika za tekući gnoj
-       velike količine pjene – otežana manipulacija
-       nakupljanje na tlu i u nižim dijelovima u većim koncentracijama – oprez kod sagibanja!
 
 

PREUZIMANJE DOKUMENTACIJE
Kliknite ovdje za stranicu sa svim dokumentima za preuzimanje.
PRETRAŽIVANJE
TRAŽI
COPYRIGHT 2010. ACPC SVA PRAVA PRIDRŽANA